Autor
Argumenti da kinku nije mjesto u post #MeToo prajdu mobu biti razumni, ali slavljenje seksualnosti javno je važan korak ka budućnosti oslobođenoj od rasizma i homofobije.
JOSEPH J. FISCHEL
Ovog juna, mjeseca koji se u svijetu obilježava kao LGBT Mjesec ponosa, ponovno se povela debata na internetu o pitanju da li je (djelimičnoj) golotinji, fetiš oblačenju, kinky aktivnostima mjesto na Pride događajima ili bi Pride ostati događaj “primjeren svim uzrastima.” Debata, uglavnom vođena na Twitteru, sama po sebi nije nova te više liči na sprovođenje signaliranja vrijednosti ili samosvjesnosti nego na istinsku političku preporuku.
Možda već zaključujete na kojoj sam ja strani, i sigurno je da je riječ o kontroverzi koja poziva na zauzimanje strana a ne na izgradnju svijeta. Ipak, melodrama nas ima puno toga naučiti o progresivnom, političkom uvođenju javne seksualne kulture.
Bilo da nose vjenčano prstenje ili ogrlice za pse, učesnici_e Pride-a su tu da slave kvir ljubav, kvir porodice i kvir sex. Ne paradiramo da bi ponižavali druge već da bi sebe učinili dostojnima.
Oni koji se pozivaju na ratove kultura 80-ih i 90-ih mogu se osjetit nesigurnima u tome kako interpretirati mnoge današnje kritike ‘nevaljalih’ učesnika_ica Parade ponosa, koje se više ne uklapaju u moralni jezik i kršćansku pristojnost. Umjesto toga, ovaj novi val kritika uglavnom dolazi od prividno probuđenih, ljevičara, često gay osoba koje tvrde da otvoreni prikazi (kinky) seksualnosti na Prideu krše pristanak ostalih prisutnih i ugrožavaju djecu. Ove tvrdnje ljute kvir naučnike_ice i aktiviste_ice ne zbog toga što su nečuvene već zato što nisu u potpunosti ubjedljive.
Ipak, tvrdim da ove anti-sex i anti-kink pritužbe nisu samo pogrešne već i rasističke i loše za djecu. U nastavku ću razmotrit niz pravnih argumenata o rizicima i koristima sexa u javnosti prije no što razmotrim kako se ti argumenti prepliću sa historijskim zabrinutostima o pretjeranim zabranama i hiperseksualizacije crnačkih zajednica.
Praćeno #MeToo pokretom, potrebno je sa pažnjom objasnit zašto nije uvijek uvredljivo vidjet tuđe izložene genitalije bez izričitog pristanka. Jer po čemu se razlikuje Louis C.K-ovo drkanje na ženu u njegovoj hotelskoj sobi od izloženih zadnjica na Pride-u?
Moralno najznačajnija među mnogim drugim faktorima jeste namjera, o kojoj ću pisat nešto kasnije. Definirati to kao debatu o pristanku ili nepristanku vodi u pogrešnom pravcu. Vidjeti seksualnu aktivnost ili golotinju bez prethodnog pristanka nije isto kao kada vam je sopstveno tijelo izloženo bez saglasnosti. To je isto kao da sam svjedok tuče u baru a da pritom nisam i sam fizički napadnut. Ali zbog toga što smo danas svi trenirani da mislimo o pristanku kada razmišljamo o seksu ili bilo čemu što je neposredno vezano za sex, jednakost je jasna onoliko koliko je i pogrešna.
U našem trenutnom političkom stanju, gađenje je kolapsiralo u štetu.Redovito viđam stvari koje me duboko vrijeđaju, čak mi se i gade: Proud Boys, kongresmen Floride Matt Gaetz, stikeri Konfederacije na branicima, voditelj vijesti Fox televizije Tucker Carlson. Trans aktivistkinja i spisateljica Julia Serrano je ironično napisala na twitteru da je “ljudi koji u javnosti nose vjenčano prstenje” bez njezine saglasnosti uključuju u svoje intimne veze. Ali ako ne možemo ili ne bismo smjeli Gaetzu zabraniti pojavljivanja u javnosti zbog toga što on odbacuje/negira mnoge od nas, slučaj zabrane tushies i kinka je daleko slabiji: ako oboje Gaetz i tushies izazivaju gađenje kod ljudi, jedino jedno insistira na rasističkoj i seksističkoj nejednakosti. A to nisu tushies.
“Family-friendly” kritičari, i oni kvir i oni hetero koji negoduju zbog pokazivanja kinka i golotinje na povorkama ponosa pozivaju se na pojam seksualne autonomije što profesor prava Stephen Schulhofer označava kao pravo na seksualno samoodređenje, i ono što Hill O’Connell i ja negdje drugdje opisujemo kao codetermine nečijih seksualnih odnosa. Kinkfobični gledatelj_ka Pridea tvrdi da mu/joj je posmatranjem seksa i seksualnosti koje inače ne bi htio/la vidjet, njegova/njena seksualna autonomija narušena. Ali kao što pravni filozof Joel Feinberg tvrdi, vizuelni prekršaji rijetko posjeduju štetnu neizbježnost slušnih ili mirisnih prekršaja. Dok se vozite Feinbergovim “Nevaljalim autobusom”, lakše je skrenuti pogled s putnika koji nosi bogohulnu majicu nego ignorisati putnika koji vrši nuždu pored vas. Za Feinberga, javna golotinja ne doseže na nivo onoga što bi on okarakterisao kao “duboko” kazneno djelo.
Ako nastojimo trule mirise i grube zvukove interpretirati kao više uvredljive nego trn u oku, onda su sve senzorne neumjesnosti manje važne, barem u liberalnoj pravnoj teoriji, od nametanja i zbrke korporealnog integriteta – to jest, manje važne od štete nanesene tijelu. Za Feinberga kao i za mnoge druge pravne mislioce, povreda ljudskog tijela nasuprot uvredi čovjekovih čula predstavlja razliku između štete i povrede. Seksualna autonomija, navodi Schulhofer nije samo “mentalna i intelektualna”, ne samo sposobnost smislenog, neograničenog izbora. To je također fizički, odvojenost tjelesne osobe. Da bi vaša seksualna autonomija bila narušena, vaše tijelo ne samo vaša čula (vida, sluha, mirisa) mora biti neželjeno napadnuto.
Profesor Kendall Tomas iznosi identičnu tvrdnju u pogledu Zakona protiv sodomije. Suština pogrešnog u (sada neustavnom) statutu protiv sodomije, tvrdi Tomas, nije u tome što oni krše privatnost – za queer osobe “zahtjev za privatnošću uvijek također strukturno implicira zahtjev za tajnošću”, tj. ormar (biti “u ormaru”) već što takvi Zakoni odobravaju i opravdavaju brutalno policijsko i civilno nasilje nad tijelima gejeva i lezbejki. Sada preispitajte društvene zakone u komponentama Pridea: Kako tačno cenzuraši “kinku nema mjesta na Prideu” namjeravaju maknuti kinky ljude s očiju? Da li cenzuraši planiraju ponovo pozvati policiju na pride kako bi nas “uvukli” u prijateljsku nastrojenost prema porodici? LGBT borba protiv zakona o sodomiji nikad se ukratko nije ticala sprječavanja policije da ulaze u naše spavaće sobe; radilo se o zaštiti različitosti u erotici od nasilja, kriminalizacije i heteronormativne prisile. Kao što profesorica prava Brenda Cossman rasvjetljava u svojoj rekonstrukciji gej aktivizma pokrenutog nakon policijskog rušenja gej kupaonica u Torontu ranih 1980-ih, “privatno” I “javno” nemaju pročišćene empirijske reference, ali kao politički konstrukti pomažu policiji da ono za čime se žudi, voli i živi budu tretirani kao kriminalni ili slobodni, osramoćeni ili poštovani.
Obojica Schulhofer i Thomas pomažu u objašnjenju zašto seks (seksualnost) i nije isto kao imati sex s vama, te kako ta pogrešna ekvivalencija, posredovana bez pristanka, oslobađa precizno nasilje nad egzibicionistom za koje gledatelj/ka tvrdi a trpi.
Schulhoferovi i Thomasovi argumenti imaju nekih nedostaka u doba interneta. Uzevši u obzir koliki dio naših života je virtualan, možda ne bismo trebali stavljati naša tijela u tako privilegirane pozicije na način na koji to Thomas i Schulhofer predlažu u nastojanju da shvatimo što se smatra seksualnim nasiljem. Uzmimo u obzir pandemijski zoom sex koji ste vi ili neko koga poznajete praktikovali. Ako neko može imati sex bez fizičkog kontakta, možda nije toliko nečuveno pomislit da neko može biti seksualno povrijeđen ili napadnut u odsustvu tjelesnog zadiranja- recimo ako online partner (ili u slučaju seksualnog rada, klijent) krši unaprijed dogovoreno, koristeći neočekivano rasističke ili mizogine epitete,ili uznemirava partnera na neki drugi način.
Pa se ispostavilo da pobijanje kritičara kinka i javne golotinje na Prideu pribjegavanjem neželjenom tjelesnom upadu može biti nedovoljno, što nas vraća na pitanje kakva je razlika, ako postoji, između Louisa C.K. i tatice (daddya) u koži na Prideu.
U svojim raspravama o javnoj nepristojnosti i razvratnosti, pravnici Richard Posner i Stuart Green, svi su došli do istog zaključka: razlika je u lošoj namjeri. “Egzibicionista povjerava svoj nudizam nesavjesnom strancu”, kako to Posner rezonantno iskazuje. Pogrešno u javnoj nepristojnosti jeste to da počinilac drži druge zatočenicima svog nudizma ili seksualnog čina kako bi zadovoljio sebe i potčinio svjedoka. Što se tiče striptiza, pornografije i javne golotinje – kao što se može vidjeti na prajdu, Posner smatra prilično glupim da bismo kriminalizirali ili na drugi način potrošili javne resurse suzbijajući “aktivnosti koje mogu biti bezopasne poput vještičarenja ili hereze, a ne “nasilja i drugih teških bezakonja.”
Feinberg, oslanjajući se na rad filozofera Williama Possera predlaže da bi kritična odrednica za to da da li je riječ o “smetnji” ili ne – bilo šta, od komšijske heavy metal muzike do prolaznikove prdeške trebala biti dopustiva ili nedopustiva, “motiv optuženog” posebno njegov karakter nevinog ili opakog. Feinberg predlaže da je učinkovit način da se iznova razmotri smetnja ispitivanje granica koje označavaju “privatne domene osoba.” Zalaženje u nečije granice bez saglasnosti te osobe je po svoj prilici kršenje zakona.
“Privatni domeni osoba” mogu ali i ne moraju biti mapirani na Schulhoferovu i Thomasovu “tjelesnu ličnost, odnosno povredu tijela. Ali Feinberg će kao i Posner smatrati sumjivom tvrdnju da je golotinja učesnika/ica prajda povrijedila/prekršila “privatni domen” posmatrača. Kako Green primjećuje, ako neko prisustvuje paradi u francuskoj četvrti New Orleansa na Mardi Grasu, koju bi mogli zamijeniti paradom ponosa u bilo kojem većem gradu, vrlo je vjerojatno da će vidjet ljude s obnaženim guzicamai genitalijama. Odlučujuća pitanja za Greena su, prvo, je li prebroditelj/ka pristala ili preuzela rizik da svjedoči ponašanju počinitelja, drugo i najvažnije, je li namjera počinitelja bila da izazove ili je nesmotreno izazvala značajno gađenje, sramotu, strah ili uznemirenost žrtve.
Green se dvostruko oslanja na loše namjere čak i više od Posnera ili Feinberga, ustvari on kritikuje Feinbergove neugodne smjernice jer nisu dovoljno usmjerene na namjeru. Ponavljajući Posnera Green piše: “Kad se A izloži nevoljnom B, on čini više od toga da samo spriječi njenu pažnju, on krši njezinu seksualnu autonomiju. On je uključuje nenamjerno na listu sudionika svog seksualnog života.” Primjetite da je za Greena, ali za razliku od Schulhofera, seksualna autonomija neke osobe može biti narušena čak i kada njeno tijelo nije – ali prag za to kršenje je visok. Green ide korak dalje, priznavši da egzibicionistički čin može imati društveno priznatu vrijednost. Čak i upražnjavanje sexa u javnosti može biti smislen način za pronalaženje ljudske konekcije i širenje nečijih erotskih vidika. Uskoro ću predložiti, širenje naših erotskih vidika, je također imperativ društvene i seksualne pravde.
Kada je riječ pogrešnom nepristojnom izlaganju pronalazim sebe bezvoljno u dogovoru sa ovom trojicom liberalnih bijelaca ili “liberalaca.” Slažem se nerado jer jer sam u srcu alergičan da loše namjere budu varijabla za razumijevanje društvenih problema. Ipak što se tiče seksa u javnosti, čini se da nema načina da se zaobiđe pitanje loših namjera, što ujedno znači da su najgori oblici “seksa u javnosti” rijetko seksualni činovi sami po sebi, već djela agresije: činovi samozadovoljavanja u namjeri da potčine, posrame ili omalovaže posmatrače. Zamislite čovjeka koji masturbira u metrou dok gleda u ženu koja sjedi preko puta njega.
Sav ovaj govor o javnom seksu koji narušava/krši prava može dovesti do toga da se iz vida izgubi korektniji odnos: raznolikosti javnih seksualnih praksi koje bismo možda željeli ponovo vrednovati kao benigne, zabavne, blago do umjereno neugodne, ili konačno, politički moćne. Tada bismo mogli razmišljati o opakim namjerama flešera kao izuzetak normama javnog prostora za seks. Bez obzira na namjere učesnika/ica prajda, bilo da nosimo vjenčano prstenje ili ogrlice za pse, tu smo da proslavimo kvir ljubav, kvir porodicu, kvir seks, paradiramo/šetamo ne da bi ponizili druge već da bi udostojili sebe.
Odmičući se, dakle, od pitanja, šta može učiniti seks u javnosti lošim (ili ne može), fokusirajmo se na više proizvodno pitanje: Zašto bi neki seks u javnosti mogao biti ispravan i dobar?
Kad idemo na Prajd, nije li to zbog čega smo došli. da budemo potreseni i šokirani, da se upoznamo sa rezervnim zadovoljstvima i javnostima? Koje vrste uvredljivih upada prizivamo ako tražimo da ova djela budu regulisana?
Stručnjaci za gender studije Michael Warner i Lauren Berlant zaključuju svoj cri de coeur, “Sex in public” (1998.) opisujući scenu u kojoj muškarac tjera mlađeg muškarca da povraća, gurajući mu mlijeko i hranu niz grlo na stejdžu u kožnom baru u New Yorku. Berlant i Warner ne glorifikuju povraćanje u javnosti kao protivotrov za heteronormativnost. Ali oni koriste ovaj ekstremni primjer neproduktivne i negenitalne erotike kako bi redefinirali “seks” i “javnost” te povremeno preispitali naše norme i rituale. Kad odemo u bar kože na sedmični talent show ili na prajd, nije li to zbog čega smo došli. da budemo potreseni i šokirani, da se upoznamo sa rezervnim zadovoljstvima i javnostima? Koje vrste uvredljivih upada prizivamo ako tražimo da ova djela budu regulisana od strane države ili posramljena da ih se vrati u “privatnu” spavaću sobu?
Saidiya Hartman, profesorica i stručnjakinja u polju afroameričkih studija u svome djelu “In Wayard Lives, Beautiful Experiments”, (2019.) opisuje kako su u New Yorku jedno stoljeće prije “svi poroci i loše želje bili usmjereni na crnačku četvrt.” Na prelazu u 20. stoljeće crni su predstavljali javni seks bijelaca. Crnački urbani prostor je odobravao i pružao alibi za bjelačku tjelesnost, tako da su čak ili posebno bijeli naprednjaci bili oduševljeni što su izgubljeni u moru Crnoga. Privatnost je bila privilegija koju crnci nisu mogli priuštit. Hodnici, spavaća soba, stepenište, krov, vazdušni otvor i čajna kuhinja bili su prostori za eksperimentisanje u seksualnim životima i vezama u crnačkim urbanim mjestima. Čak je i Crna soba, kako Hartman opisuje bila “javni” prostor jer su policija i sociolozi bili tamo također, spremni i čekali.
Tijela u boji, samo jer su postojala, bila su izjednačavana sa seksom u javnosti. Sudovi, zakonodavna tijela i policija često su odgovarali na pitanje: Ko je kriv za neprostojna djela?, sa žena koja se nudi za novac, ili žena koja bi to mogla. “Puka spremnost da se dobro provedete sa strancem je bila dovoljan dokaz da činite nešto pogrešno.” primjećuje Hartman opisujući ekstremni policijski nadzor i kontrolirane živote i intimnosti mladih žena crnkinja na prelazu u 20. stoljeće, ne 21. – zar ne?
Hartman dramatizuje kako su ne samo mlade žene crnkinje i kvir osobe u industrijalizovanim gradovima bili okarakterisani/predstavljani kroz javni sex već i i to kako su neposlušne intimnosti u životima mladih žena crnkinja kroz posredovanje javnosti bile načini preživljavanja i neslavljenih politika slobode. Hartmanova rekreacija “svojevoljnih postupaka” mladih žena crnkinja transformiše pitanje: Šta je loše u seksu u javnosti?, u pitanje Šta je ispravno, potrebno i antirasistički u vezi toga? Da nje bilo zbog rasne segregacije smatra Hartman, promiskuitetnost i društvenost nižih slojeva je mogla zvučati kao kurve Internazionale.” Drugim riječima, kriminalizacija i demonizacija prostitucije, poroka i javne nepristojnosti trebali su postaviti temelje za međurasnu, radničku klasu, kvir koalicionu politiku protiv žrtvovanja i kriminalizacije manjinskih zajednica. Prevlast bijelaca je stala na put tome.
Hartmanova “Wayward Lives” predstavlja dio pletore relativno novije crnačke feminističke literature i crnačke feminističke literature u susjedstvu koja presipituje i vrednuje zadovoljstvo, senzualnost i seksualnost za živote crnaca/kinja, kontra-crnačku javnost i antirasističke politike. U čitavom nizu akademskih disciplina i tema, naučnici uključujući Jennifer Nash, Amber Musser, Ariane Cruz, Darieck Scott, Roderick Ferguson i Mireille Miller Young nastoje prihvatiti nenormativnu erotiku, rodove i seksualnosti historijski pripisivane Crnim tijelima. (Osjećam posebnu zahvalnost Nash, zajedno sa Brendom Cossman i Gabrielom Rosenbergom, koji su mi pomogli u razmišljanjima o idejama koje sam prezentovao ovdje.) Ako je raniji crnački feminisam ponukao seksualnu konzervativnost u svhu tjeranja eksploatatorskih, rasističkih prikaza crnačke seksualnosti, savremena crnačka feministička misao odlučno odbija “poitiku poštovanja”, pitajući umjesto toga, koji bi smo hedonistički, pravedniji svijet zajedno mogli stvoriti ako “okrenemo ploču” na ocrnjivanje nadmoćnih bijelaca navodnog seksualnog i apetitnog viška crnačke zajednice ( iako crnačke feministkinje Shoniqua Roach i Erica Edwards upozoravaju da “okretanje ploče” donosi zbrkane messy rizike također.)
Ponovno procijeniti seksualnosti omalovažene kao egzibicionističke, promiskuitetne i pogubne – bilo da je ta “seksualnost” u form seksualnog radnika/ice, učesnika/ice parade ili trans žene u kupovini, znači graditi kulturu “javnog seksa” koja odolijeva pravednom parohijalizmu maskiranom u family friendliness. A ukoliko se “rasistička praksa općenito artikulira kao rodna i seksualna regulacija”, onda jedan slažan oblik antirasizma jeste prkosno slavljenje manjinskih seksualnosti, povrat “erotskog suvereniteta i “čulnih užitaka” protiv i u sklopu države i društvenih propisa.
Moja prijateljica i kolegica Greta LaFleur, u Voxu, ima manje strpljenja za raspravu o kink-u na prajdu od mene, tvrdeći da je potpuna gay korporativizacija lišila prajd od svakog političkog obećanja i moći. Pretpostavljam da vidim još jednu isplatu. Moj argument je zaista sve vrijeme bio za djecu.
Kao i Robin Dembroff, još jedan kolega i prijatelj također citiran u istom članku Vox-a, vjerujem da je ‘kvir’ usidren u “politički otpor hegemonističkim idejama o tome kakvi bi ljudi trebali biti.” Kožni poklopci i stezaljke za bradavice i muškarci koji ljube muškarce i djevojke koje ljube djevojke – čak i na inače izuzetnom splavu američke banke – model i način života i ljubavi kojeg mnoga djeca i tinejdžeri koji prisustvuju prajdu nisi ni vidjeli, ili su ih tek vidjeli na internetu, i samo kao pornografiju (ne da je nešto de facto loše u pornografiji ali što više modela kvira – bolje. Kada se roditelji ili ljudi protive nepristojnostima na prajdu tvrdeći da to može uznemiriti djecu, vjerovatno je suprotno: njihovoj djeci bi se moglo svidjet, i to je uznemirava roditelje, ne djecu. Koja je pretpostavljena šteta ako se dijete nađe pored čovjeka koji nosi grudni kajš ili vidi guzove odrasle osobe, ili čak genitalije ili grudi odrasle osobe? Da li bi se takva djeca nužno osjećala povrijeđeno ili bi se odrasli osjećali povrijeđenima u njihovo ime? Dijete će vjerovatno reagovati sa znatiželjom.
“Problem” sa gay ili kinkom u javnosti, poput i “problema” mladih žena crnkinja s početka 20 stoljeća koje rezbare djelove užitka i intimnosti iz brutalnog gradskog života, jeste u tome što pokazuje kako imati gay sex, ili kako biti kinky, ili kako iscijedit zabavu (ili življenje) iz društveno propisane bijede. Za antirasističku, demkratski hedonističku i pravedniju budućnost, trebamo slaviti kink, zadnjice i grudi na prajdu. I trebalo bismo to učiniti za onu djecu čije mogućnosti i znatiželje guše nasilje, ekonomska nejednakost, ii njihova heteroseksualna nuklearna porodica.
Izvor : http://bostonreview.net/gender-sexuality/joseph-j-fischel-keep-pride-nude
