Budi u toku

Olimp u Bubanj potoku

Kad je pre neki dan srpska Ikea ispred svog velelepnog modroplavog objekta podigla zastavu duginih boja, jesu se uzburkale strasti:…

Autor

Darko Soković

Kad je pre neki dan srpska Ikea ispred svog velelepnog modroplavog objekta podigla zastavu duginih boja, jesu se uzburkale strasti: izgubili su više od dve hiljade pratilaca na Instagramu, s Tvitera je pokuljalo nezadovoljstvo („Ikea nije politička partija, nije njihovo da prosvetljuju narod! Bilo bi im bolje da se bave prodajom nameštaja, a ne magle!”), a ni nama koji smo na taj potez gledali s odobravanjem nije bilo svejedno. Prosto, zapita se čovek šta je u toj situaciji pravi potez menadžera ili lidera. Zar nije svrha posla posao sâm, a ne, kako naročito nadahnuto objasniše tviteraši – politika?

Da vam kažem: nije.

Biznisi, kao i ljudi, počesto bi hteli prečicom, ako može. Svako bi da skrati neki postupak, da sebi olakša, da se, brate, ne muči ako nije nužno, pa da na osetljive društvene teme ne troši puno vremena ili energije, ako ne mora. U stara, dobra vremena – volimo da verujemo – znalo se da, i kada hvataš neku krivinu, gledaš da te neko ne vidi ili, ne dao bog, uhvati na delu. A ako se to i desi, imali smo čarobnu formulu koja svaku ovakvu situaciju rešava i primerava je aktuelnom trenutku: „Znaš li ti ko sam ja?!”

Ipak, ni najveći brendovi sebi danas ne mogu da priušte pozivanje na veličinu bez pokrića, a ni da ostanu izvan društvenog dijaloga. Nekada je to trendovski i popularno: recimo, istaći LGBT zastavu u Americi na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije više nije pitanje bogzna kakve progresivne misli, nego poslovnog folklora ravnog nekadašnjem Danu žena u našoj bivšoj državi. Kad ta zastava pak osvane u Zucama, kraj petlje Tranšped, u današnjoj Srbiji, ravnopravno tik uz trobojku s dvoglavim orlom – e za to biznis, kao i čovek, mora da ima petlje.

Ovo je posebno važno s obzirom na osetljivi trenutak za vladavinu prava u kome se naša zemlja sada nalazi. Aktivistički, pomalo i kampanjski, onomad je osnovan državni sekretarijat za teme s margine koje niko neće: uzete su ravnopravnost muškaraca i žena i antidiskriminacione mere, pridodate nevladine organizacije i, kao šlag na tortu, došle su zajednice ljudi istog pola. Našlo je, potom, i ministarku „iz nekog drugog filma”, pa je tako nastalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Nakon što su rešene početničke boljke – ministarka dobra tri meseca nije imala ni imejl adresu, priča mi poznanica iz državne uprave – na sto su došla tri zakona, baš o rodnoj ravnopravnosti, zabrani diskriminacije i istopolnim partnerstvima. Sva tri bitna, a za naše društvo, u najmanju ruku, kontroverzna, posebno ovaj treći, koji je poneke i šokirao. (Ne i patrijarha, doduše, čija je pastirska podrška, uz izostanak šoka – samo dolila ulje na vatru šoka ovih šokiranih.)

Tog propisa logika je jednostavna: niko ne može biti izvan zakona, pa ni dva lica istog pola u nekakvoj zajednici. Ljubav na stranu, kada u toj i takvoj dobrovoljnoj zajednici živimo, privređujemo, stvaramo zajedničku vrednost, red je da unutar te i takve zajednice možemo i da zakonski regulišemo svoje odnose kao i svi ostali. A to znači da možemo, u skladu sa zakonom, da se jedno o drugom staramo, međusobno nasleđujemo, donosimo životno bitne odluke za onog drugog ako je on ili ona iz neke muke van stroja, i uopšte – da živimo kao normalan svet. Okupljena je radna grupa, napredak zemlje pohvalio je domaći i međunarodni faktor, procirkulisale su nekolike verzije teksta i delovalo je da će zakonski predlog ugledati svetlo dana i brže no što smo se nadali.

Ali avaj. S ključnog mesta, u ključni čas, lakonski se oglasio ključni glas: ako li se to u Skupštini i usvoji, potpisivati neće, nije u skladu s Ustavom.

I šta sad? Možda se ruka razlabavi i na potpis odluči kad pristignu sveža čitanja istraživanja javnog mnjenja. Možda je ovih neveselih sedamdesetak članova zakona zapravo neki džoker u napetoj partiji pokera oko Kosova, Evrope, Kine, metroa. Možda unutar najveće političke organizacije svih vremena u našem delu sveta o ovoj temi gori žar demokratskog dijaloga neviđen još od Periklove Atine, pa dođemo do još boljeg predloga, ili do izmenjenog ustava koji za nas zna i s kojim smo i mi u skladu. Možda. A možda i ništa od toga. Ko zna!

„Znate li vi ko sam ja?!”, kao da prolama s najviših mesta ovih dana.

Za jednu prodavnicu nameštaja i za jedno šareno stolnjače na koplju ispred robne kuće na periferiji – evo, znamo, pa ka Bubanj potoku ponosno gledamo kao prema Olimpu naših najjednostavnijih, samorazumljivih ljudskih prava. Znamo da nam je, eto, jedna Ikea u tom smislu zasad sve i svja. Gledamo s ljubavlju i očekivanjem i u trobojku s dvoglavim orlom na jarbolu odmah pored, jer znamo šta nam je ona na srcu, na duši, a i ovako, praktično i životno.

Ali zna li, mȍre, naša republika šta smo i ko smo mi njoj?

Izvor: BIZlife magazin

Kategorije

#autorski tekstovi

Saznaj više o tome šta radimo

Detaljnije pročitajte ko su ljudi koji stoje iza Da se zna! tima i čime se bavimo.

Podrži nas

Podrži rad organizacije „Da Se Zna!“

Biblioteka

Skinite izdanja iz Da se zna! biblioteke