Budi u toku

Kritika kritike Prajda

Pradoksalno, za kritike Parade ponosa znam još iz vremena kada se Prajd u Srbiji nije ni održavao.

Autor

Miloš Kovačević

Pomalo paradoksalno, za kritike Parade ponosa znam još iz vremena kada se Prajd u Srbiji nije ni održavao. I sam imam brojne primedbe na način na koji se organizuje naša borba, a o nekima od njih sam i otvoreno pisao pre nekoliko godina.

Kako su godine prolazile, kritika pokreta, a posebno Parade ponosa je postala opšte mesto u kvir zajednici. Dolaskom na vlast uspešne, japi lezbejke, koja je borbu za ljudska prava videla samo na filmu, vlažni snove konzervativnog dela LGBT+ zajednice su postali stvarnost. Ana Brnabić je pokazala da do porodice, kuće na Dedinju, pa čak i do premijerske pozicije, možete doći potpuno sami. Prihvaćenost je pre svega lični uspeh pojedinca, a ne rezultat kolektivne borbe. Zašto se zamarati sa protestima, saopštenjima, komentarima na nacrte zakona, strateškim parnicama, kampanjama i ostalim sredstvima za talasanje iz aktivističkog asortimana sa neizvesnim i difuznim efektom, kada možete da budete „dobar peder” ili „dobra lezbejka” i da neposredno i relativno sigurno poboljšate svoj položaj (nisam siguran da je trans osobama još uvek otvorena opcija da budu „dobre”, ali ne sumnjam da će kroz nekoliko godina i one dobiti ovu neodoljivu ponudu)? Sve što treba da uradite da biste bili prihvaćeni je da budete vredni, poslušni, prezrete bilo kakvu formu aktivizma i da otrpite casual homofobiju svojih kolega. Za mnoge gejeve i lezbejke ovo je ponuda koja se ne propušta. Zgranuti nezahvalnošću dela zajednice koja još uvek učestuje u kolektivnoj borbi, pokušavaju više nego ikada do sada da se od nje distanciraju da ne bi neko kojim slučajem pomislio da su i oni jedni od tih koji hoće da „guraju prst u oko” cishet javnosti.

Sa druge strane, pod pritiskom neoliberalnih politika trenutne vlasti pojačao se i dobro poznat lament progresivnog dela zajednice o tome kako pokret, a posebno Parada ponosa, nije dovoljno levo, kao i sada već sasvim izlizano pozivanje na radikalne početke kvir pokreta u SAD. Progresivni deo zajednice prosto tapka u mestu i umesto konkretnih predloga alternativnih kratkoročnih ciljeva pokreta, nudi pojednostavljenu i neistinitu sliku o tome kako su LGBT+ aktivisti teret za zajednicu, „prodane duše” koje sprečavaju da se zajednica politizuje na egalitarnim osnovama.

Ali ovo je daleko od istine. Da Inspektorat za rad nije i sam (smišljeno) desetkovan mogao bi obilaskom ovih „prodanih duša” da desetkuje LGBT+ pokret. Ukoliko uporedimo položaj radnika u neprofitnim sektorima videćemo da su uslovi rada u civilnom sektoru značajno prekarniji od uslova rada u javnom sektoru. Prava iz radnog odnosa zaposleni u javnom sektoru koliko-toliko i ostvaruju, dok je zaobilaženje Zakona o radu u civilnom sektoru gotovo pravilo. Uprkos tome, domaća levica je tradicionalno vrlo naklonjena javnom sektoru, dok civilni sektor prezire. Oduvek me je fascinirala nedoslednost levičara sa Filozofskog fakultetu koji diskredituju organizacije civilnog društva ističući njihovu participaciju u legitimizaciji kapitalizma i predstavničke demokratije, a entuzijastično podržavaju štrajkove prosvetera, iako je prema Luju Altiseru (Louis Althusser), verovatno najznačajnijem marksističkom teoretičaru ideologije, upravo škola najznačajniji državni ideološki aparat. Ima u tom levičarskom preziru prema organizacijama civilnog društva pomalo loše prikrivene homofobije i antisemitizma, a ponajviše nacionalizma.

Na moju veliku žalost, nema te leve snage u Srbiji radi čije pacifikacije treba zaposliti ni ovu četu zaposlenih u civilnom sektoru, kako se to obično predstavlja u levičarskim krugovima sklonim teorijama zavere. Isto je tako i sa veštačkom podelom na kvir zajednicu sa jedne strane, i LGBT+ organizacije na drugoj koju perpetuira progresivni deo zajednice. Ne jure ni aktivisti ništa više od „običnih” kvir osoba za parama, niti su oni koji se nalaze na marginama pokreta pametniji, vredniji, progresivniji ili iskreniji od onih koji se nalaze u njegovom centru. Verovatno jedina stvar koju niko nikad nije doveo u pitanje u Da se zna! je da smo svi u timu, uprkos našim razlikama i neslaganjima, iskreno u ovoj borbi.

Vratimo se nezaobilaznom podsećanju na radikalne korene LGBT+ pokreta. Stounvolska (Stonewall) pobuna je važan događaj, ne samo kvir osobe koja o njoj nešto znaju, nego i za one koje za nju nikada nisu čule. I ne samo to, ona nas ohrabruje kada se osećamo bespomoćno. Mislim da nema LGBT+ osobe koja u susretu sa policijskim maltretiranjem ne poželi hrabrost Marše P. Džonson (Marsha P. Johson). Kvir ljudi koji su te večeri objavili kraj policijskoj represiji su naša inspiracija.

Sada kada sam odao počast našim veteranima, imam jednu dobru i jednu lošu vest. Loša vest je da Stounvol nije početak našeg pokreta. Dobra vest je da to uopšte nije važno.

Ma koliko bi mnogi od nas možda voleli da je sve počelo jednom ciglom[1], počeci naše borbe nisu uopšte toliko radikalni. Stounvolskoj pobuni i Gay Liberation Front-u je prethodilo Društvo Matašin (Mattachine Society). Ova asimilacionistički orijentisana organizacija okupljala je tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka hiljade belih, srednjeklasnih gej muškaraca širom SAD. Društvo Matašin je bilo do te mere umereno da je Hari Hej (Harry Hay), samo dve godine nakon što ga je osnovao, morao da ga napusti zato što je bio komunista.

Međutim, da li je kvir pokret počeo Stounvolskom pobunom, osnivanjem Društva Matašin ili Naučno-humanitarnog komiteta nemačkog seksologa Magnusa Hiršfelda (Magnus Hirschfeld) nam ne govori ništa o tome kako on treba da izgleda danas. Osim ukoliko niste konzervativac, nema razloga da prošlost ograničava vašu političku imaginaciju. Liberali i levičari su svoje politike oduvek koncipirali, ne samo mimo, nego u direktnoj opoziciji prema tradiciji i tako treba da bude i danas. Pored toga, pozivanje na tradiciju je logička greška kojom se zaključuje da je nešto ispravno zato što se slaže sa ustanovljenom praksom. Ova logička greška se bazira na pretpostavci da stara opravdanja za neku tradiciju i dalje važe, iako to ne mora biti tačno zato što se okolnosti vremenom menjaju. Pozivanje na tradiciju je široko je rasprostranjena logička greška koja ponekad može da vodi ka šovinističkim političkim pozicijama. Trans isključujući radikalni feminizam je dobar primer za takvu grešku. Postoji mogućnost da je inicijalno patrijarhat uspostavljan na osnovu polnih karakteristika, ali iz toga ne sledi da je on na njima utemeljen i danas. Mnogo se toga promenilo od nastanka patrijarhata i sasvim očigledno patrijarhat danas podrazumeva opresiju i na osnovu rodnog identiteta. Pozivanje na tradiciju je logička greška koja se već isprečila savezništvu cis i trans žena. Samo od naše inteligencije zavisi da li ćemo dozvoliti da podeli i samu kvir zajednicu. I ne radi se samo o tome da uspeh pokreta zavisi od stepena razvijenosti kritičkog mišljenja onih koji u njemu učestvuju. Treba biti obazriv i na emotivnom planu i obratiti pažnju kakva osećanja negujemo kod sebe i drugih. Nostalgija, kao i samosažaljenje, su politički krajnje impotentna osećanja kojima se ne bi trebalo isuviše lako prepustiti ukoliko želimo da napravimo promenu, bilo na ličnom ili društvenom planu. Zbog toga, zanemarimo da li je naš pokret počeo ciglom, pismom ili prinudim autovanjem gejeva koji nisu želeli da podrže dekriminalizaciju homoseksualnosti i fokusirajmo se na budućnost. Pitanje koje je zaista interesantno je kakav kvir pokret treba da bude danas? I na šta se uopšte misli kada mu se zamera da „nije dovoljno levo”?

Pre nekoliko godina borba za istopolne brakove je predstavljala simbol svega što ne valja sa pokretom. Homonormativan i fokusiran isključivo na ostvarenje građanskog prava od kojeg bi najviše koristi imali istopolni parovi sa imovinom i standardnim zaposlenjem, LGBT+ pokret je manje-više opravdano kritikovan da ne adresira potrebe dela zajednice koji se nalazi u najgorem položaju. Ukoliko ostavimo bolničke posete i ostale sentimentalnosti po strani, brak je pre svega institucija kojom se reguliše imovina. Ako je nemate, brak vam ne znači previše. Ukoliko je vaš partner podstanar, koji pritom radi na crno, vaš ekonomski položaj nakon njegov smrti neće se bitno razlikovati bilo da ste u braku ili samo u vezi. Nema nasledstva. Nema porodične penzije. Nema ničega, jer je vaš dečko u ekonomskom sistemu u kojem nažalost živimo – niko i ništa. Ukoliko ste u braku, eventualno možete da mu odnesete pomorandže, a da ne morate da lažete medicinske sestre da ste mu brat od tetke, ali to je to.

Danas su istopolna partnerstva jedna manje-više završena stvar. Najmoćnija država na svetu je legalizovala istopolne brakove na federalnom nivou, Evropski sud za ljudska prava je doneo presudu koja obavezuje sve članice Saveta Evrope da prepoznaju istopolna partnerstva, tako da je samo pitanje vremena kada ćemo i ovom krajičku Evrope uskoro moći da sklapamo ugovore koji će nam osigurati bolničke posete i eventualno nešto više od toga, u zavisnosti od ekonomskog položaja našeg partnera.

LGBT+ pokret je utrošio nekoliko decenija na (ne)opravdano[2] servisanje najprivelegovanijih delova zajednice, ali šta je danas argument za kritiku pokreta kao nedovoljno levog?

Po svemu sudeći to je ulazak biznis sektora u igru i komercijalizacija Parade ponosa. Kod nas je ova tema dobila na medijskoj i aktivističkoj pažnji kada je Cockta izbacila gay-friendly reklamu. Da se zna! je do sada dobio podršku u novcu ili uslugama od nekoliko domaćih i internacionalih kompanija. Biznis je sve zainteresovaniji da pruži podršku našoj borbi. Da li grešimo ukoliko je prihvatimo?

Pre svega, važno je naglasiti da Srbija, za razliku od nekih drugih država, ne dovodi u vezu donacije i poreske olakšice. To znači da kompanije koje doniraju u Srbiji doniraju sredstva kojima ne bi u suprotnom, nakon oporezivanja, raspolagala država. Zbog toga bi tim pre trebalo da prepoznamo autentičnost podrške biznis sektora kvir zajednici, pogotovo u zemlji kao što je naša gde bi donacijom domu za nezbrinutu decu dobili simpatije najviše potrošača.

Ali sve i da privatni donatori dobijaju poreske olakšice zbog svojih donacija, šta je problem u tome da se prihvate sredstava aktera iz biznis sektora? Da li iko ozbiljno veruje da bi Srbija ta sredstava utrošila bolje? Svi dobro znamo da bi se taj novac slio u Srpsku pravoslavnu crkvu ili još jednu funkcionersku kampanju.

Da bismo dobili adekvatan odgovor na pitanje o odnosu biznis sektora i kvir pokreta moramo prvo da napravimo razliku između donacije i sponzorstva. U načelu, donator ne traži za svoj novac ništa, dok sponzor traži promociju. Ovo je tradicionalna podela koja polako sve više gubi smisao. EU, iako se smatra donatorom, zahteva da je na tačno propisan način promovisana na društvenim mrežama, dok su neki sponzori Nedelje ponosa iz biznis sektora izričito zahtevali da ostanu anonimni. Ko tu podržava našu borbu više ili manje autentično, ostavljam vama da procenite. Moja namera je da branim jaču tezu. Sve da akteri iz biznis sektora podržavaju LGBT+ organizacije i Paradu ponosa iz isključivo ekonomskih interesa, zašto ne bismo prihvatili njihovu podršku?

Samoidentifikovani levičari koji očigledno nisu nikada dotakli Kapital treba da razumeju da u kapitalizmu novac mora da dođe od onih koji novac imaju. Malo stvari bi me više usrećilo od toga da je Da se zna! u poziciji da, kao sada već bivši kandidat za predsednika SAD-a, Berni Sanders (Bernie Sanders), svoje delovanje finansira isključivo kroz donacije običnih građana. Nažalost, u Srbiji je kvir zajednica siromašna, a šira javnost (da se najblaže izrazim) nema previše saosećanja za naše probleme. Stoga, nemamo stvarnog izbora nego da se oslonimo na podršku država, međunarodnih organizacija i fondacija, kao i kompanija kojima su ljudska prava LGBT+ osoba iz različitih razloga važna. Zar je bitno od koga se dobija novac ukoliko se novac dobija za prave stvari? Uostalom, nema politički relevantne razlika u tome da li se aktivnosti pokreta finansiraju neposredno donacijama kompanija, posredno putem grantova fondacija vlasnika kapitala ili sredstvima međunarodnih organizacija i država, koja su između ostalog prikupljena oporezovanjem tih istih kapitalista.

Naravno, s obzirom da civilni sektor uglavnom pruža usluge, možemo se osloniti na volonterski rad pojedinki i pojedinaca koji žele da ga doniraju kako bi osnažili kvir zajednicu. Brojne psihoterapeutkinje i psihoterapeuti to i čine, pružajući pro bono sesije LGBT+ osobama u okviru programa psihološke podrške Da se zna! Međutim, iluzorno je očekivati da se čitav pokret zasniva na volonterskom radu, pogotovo ukoliko ne želimo od njega da napravimo igralište za višu klasu ili mesto radikalne (samo)eksploatacije.

Umesto da progresivni deo kvir zajednice na osnovu izvora finansiranja Parade ponosa izvodi zaključke o tome koliko je pokret levo ili desno, mnogo bi bolje bilo da se upozna sa aktivnostima koje LGBT+ organizacije sprovode tokom čitave godine i da ponudi konstruktivne predloge u pogledu toga kako ciljevi našeg pokreta mogu da adresiraju potrebe najranjivijih delova naše zajednice. To je jedini način da progresivni deo kvir zajednice izađe iz samoskrivljene stagnacije, koriguje pokret tako da bude intersekcionalniji i obezbedi da svi možemo zaista ponosno da prošetamo u septembru – ko god našu šetnju finansirao.




[1] Domaći kvir pokret je po svemu sudeći takođe nastao nešto elegantnije. Naime, prema rečima veteranke LGBT+ aktivizma u Srbiji Lepe Mlađenović sve je počelo jednim pismom.

[2] Izgleda da levičarska kritika istopolnih brakova nema mnogo veze sa potrebama većinskog dela zajednice. Prema najnovijem istraživanju, najveći broj LGBT+ osoba (35%) smatra da će donošenje zakona o istopolnim zajednicama poboljšati njihov položaj, dok samo 5% želi poboljašan pristup tržištu rada.

Kategorije

#autorski tekstovi

Saznaj više o tome šta radimo

Detaljnije pročitajte ko su ljudi koji stoje iza Da se zna! tima i čime se bavimo.

Podrži nas

Podrži rad organizacije „Da Se Zna!“

Biblioteka

Skinite izdanja iz Da se zna! biblioteke