Budi u toku

Leposava Mijušković: Lezbijska proza iz Jagodine pre sto godina

Današnjoj književnoj i široj javnosti malo je poznat lik i delo Leposave Mijušković, žene koja je prkosila svom vremenu i išla daleko ispred njega. Jedna od retkih obrazovanih žena svog vremena, levičar i književnik, pisala je o temama koje su za to vreme, ali i decenijama kasnije, bile potisnute i gotovo zabranjene – homoseksualnost, samodestrukcija, samoubistvo, slobodna ljubav. U centru njenog književnog stvaralaštva su najčešće buntovne žene, intelektualke. Prema svedočenjima njenih savremenica i savremenika, u svoju prozu i poeziju utkala je mnogo toga ličnog, autobiografskog.

Autor

Da Se Zna

Današnjoj književnoj i široj javnosti malo je poznat lik i delo Leposave Mijušković, žene koja je prkosila svom vremenu i išla daleko ispred njega. Jedna od retkih obrazovanih žena svog vremena, levičar i književnik, pisala je o temama koje su za to vreme, ali i decenijama kasnije, bile potisnute i gotovo zabranjene – homoseksualnost, samodestrukcija, samoubistvo, slobodna ljubav. U centru njenog književnog stvaralaštva su najčešće buntovne žene, intelektualke. Prema svedočenjima njenih savremenica i savremenika, u svoju prozu i poeziju utkala je mnogo toga ličnog, autobiografskog.

O njenom životu i radu gotovo ne znamo ništa, dugo se nije znalo ni za njen tragičan kraj, a malo sačuvanih podataka i svedočenja nam ne otkrivaju tok njenog života, njene želje, uspone i padove. 

Rođena je 1882. u Vukmanovcu, mestu u blizini Jagodine. Njen otac bio je po zanimanju potkivač, ali je uprkos svom socijalnom položaju svojoj deci obezbedio visoko obrazovanje. Ostalo je zabeleženo da je Leposava u Beogradu završila Višu žensku školu kao najbolja učenica i dobila zvanje profesora, primivši za to počast koju joj uručila lično kraljica Natalija Obrenović. Dalje školovanje nastavila je u Cirihu, tada akademskom stecištu za mnoge studente sa južnoslovenskog prostora. Švajcarska je u to vreme imala najliberalnije univerzitske zakone u Evropi, i od 1867. na tamošnjim fakultetima mogle su da studiraju i žene. Među njima su od kraja 19. veka bile i Srpkinje iz Austrougarske i Srbije, među kojima je, pored ostalih, Delfa Musić, koja je s Nadeždom Petrović 1903. osnovala Kolo srpskih sestara, kao i Mileva Marić, udata Ajnštajn, koja u Cirihu 1896. upisuje studije matematike i fizike i mnoge druge.

Iz njenih ciriških dana ostalo nam je svedočenje Elze Kučere koje je objavljeno 1910. godine. Ona je opisala kako se u Cirihu 1906. upoznala s Leposavom na „subotnjem skupu Gorskog vijenca“, i postala s njom bliska: „Vitka, oštra pojava neobično blijeda lica, napola zatvorenih, pronicavih očiju. Čelo joj je bilo visoko, isprekidano dubokim borama, – premda se inače vidjelo da je još vrlo mlada, – tamnosmeđa kosa glatko počešljana i savita… Pristupila mi je napola izvjedljivo napola ironički… Pružila mi je naglo nervoznu, snažnu ruku, činilo mi se, željezo bi mogla da savija. Pozdravih je možda za trun toplije, nego što se obično pozdravljaju novi došljaci u đačkom krugu, valjda što sam osjetila da je jedna od onih, koje dolaze jer ih goni želja za širim vidicima, za intenzivnijim duševnim životom, a ne zato da se poslije lakše proture životom, ili jer im se čini otmjeno studirati u inozemstvu… Razdražljiva, bolesna pomalo i neotesana učiteljica iz provincije, mislili su mnogi, premda se slabo tko usudio da to otvoreno prizna. A ona je prezirala te ‘sitničave, kukavne, ćiftinske’ duše, koje su nestajale u osobnostima, a nisu imale ni toliko hrabrosti da se prikazuju onakovima kakovi uistinu jesu… ‘Tako malo ljudi ima među nama’, govorila mi je često. ‘Da li ih uopće ima?’ Glasno, gorko bi se nasmijala. ‘I sve te fraze, sve te laži, koje nose u srcu i na jeziku!’ Od ljudi je uopće gotovo nadčovječno mnogo zahtijevala, a kad toga nije bilo, onda je mučila i njih i sebe. I nije marila, što ih muči. Nešto demonskoga se u takovim časovima javljalo u njenome biću. Kršila je individualnost onih koje je voljela, želeći da ih posve povuče za sobom, a onda ih je opet prezirala, ako nisu znali da se odhrvaju sugestivnoj snažnoj njenoj osobnosti. Tako je u vječnoj trzavici prolazila životom.“ 

Književni rad

Leposava Mijušković je pisala pripovetke i objavljivala ih u Srpskom književnom glasniku. Jovan Skerlić je pisao veoma pohvalno o njoj nazvao ju je „Prerano zgaslom nadom srpske književnosti“, a o njenoj prozi je pisala i njena savremenica Milica Janković: „To je bio jak talenat, ali je rano umrla… Bila je vrlo nesrećna“. 

U Srpskom književnom glasniku 1905. godine objavljena je njena prva priča „Utisci života“ pod inicijalima L.M. Po sadržaju više nego provokativna kroz priču Leposava Mijušković je glasno progovorila o strastvenim osećanjima žene prema drugoj ženi. 

Skerlić je o njoj pisao: „Mlada devojka Leposava Mijušković javila se sa tri odlične, sumorne, nemirne, gotovo neuropatske pripovetke, koje možda označavaju književni pravac, ali su veoma individualne, veoma impresivne, psihološko simboličke vizije i ispovesti, pisane vrlo jednostavnim, ali pri tom i vrlo umetničkim i originalnim jezikom“. Tematska okosnica svih priča Leposave Mijušković je ljubav, koja je uvek nesrećna, bolna, prelomna i iz koje junak/inja odlazi ili u ludilo ili u smrt. Način na koji Leposava Mijušković tretira ljubavne teme u svojoj prozi vrlo je neuobičajen za njeno vreme i za srpsku književnost. Ona izgrađuje novi tip intelektualca u književnosti i tip moderne pobunjene žene intelektualke, ali i obrađuje tabu-teme kakve su homoerotizam, homoseksualna ljubav, ludilo, bolest, telesnost ili suicid. Autobiografsku zasnovanost njene proze primetio je još njen prvi kritičar Jovan Skerlić. 

U ovim pričama Leposava Mijušković piše o pobunjenoj intelektualki koja razjareno voli, želeći da uživa u slobodnoj lezbejskoj ljubavi i vanbračnim vezama. U svojoj prvoj priči „Utisci života“ autorka u ispovednim fragmentima oživljava traumu rastanka dve prijateljice, evocirajući uspomene iz perioda koji prethodi razlazu. Odnos između dve žene je strastven i otkriva se kroz delikatnu igru zavođenja i naklonosti. Njihov odnos je napet, jer nikada do kraja ne postaje ljubavnički: „Idem… samo… i – osetih nežan pritisak vrelih uzdrhtalih usana na svojem čelu. I otrgoh se!… Kako sam te volela!“ Kada se u životu jedne od njih pojavi muškarac koji nudi brak, druga će postati ljubomorna i razočarana. Tada besno svoju prijateljicu naziva „lažnom ženskom“, ne razumevajući kako jedan muškarac može, kako kaže, „zadovoljiti ženu poput nje“. Sa očekivanim cinizmom opisuje društveni poredak i položaj žene u njemu: „Potoni u taj opšti život, u taj sitan svakidašnji posao, gde ih je hiljadama zadovoljnih i ako ne misle dalje od sebe.(…) I ja vidim šta mi treba raditi da ne propadnem – da se udam! Da volim svog muža, da rađam decu, da zasnujem porodicu, da budem pokorni rob celog tog sveta.“ Takav život je za nju neprihvatljiv, a u sistemu koji nema razumevanja za ljude poput nje, i kao jedini izlaz i kao izraz revolta ona vidi – smrt. 

Kako je Leposava radila i pisala Elza Kučera opisuje sledećim rečima: „Inače je volila da se zavuče u svoju sobu, da se izvali u naslonjač, zavije u gusti oblak dima, paleći smotku za smotkom, i tako da radi. Anatomskim je tad nožem raščinjavala svoju vlastitu dušu. Tjedni su prolazili, a da nije izlazila, kad bi htjela da štogod napiše. Niti je pravo jela niti spavala. Tu nisu pomagali ni razlozi – ni molbe. Trgala je, što bi napisala, i opet bi pisala…“ 

U svom kratkom životu objavila je mali broj dela: Utisci života (1905), Blizu smrti (1906), Bolna ljubav (1906), Mirišu jorgovani (1906), Priča o duši sa večitom čežnjom (1907), Zemlji (1910) i Misli (1910). 

Prerana smrt je učinila da Leposava Mijušković padne u zaborav. Tek 1996. godine njene priče su prikupljene iz časopisa i objavljene u formi knjige. 

Tajanstvena veza Ljubice i Leposave

Leposava u Cirihu živi sa Ljubicom Rakić. Njih dve su iz Jagodine. Zajedno su otišle da studiraju u Cirih, odakle se, verovatno početkom 1910, vraćaju u rodnu Jagodinu i u jednom selu zapošljavaju kao učiteljice. Njih dve su po svim svedočenjima bile nerazdvojne, a beogradska i jagodinska čaršija znale su štošta o ovom odnosu, što možemo slutiti iz škrtih zabeležaka iz tog perioda. Kučera je njihov odnos opisala: „u udobnoj sobi sa dalekim vidikom na grad i na jezero. Tiha, ozbiljna njena drugarica sa finim srpskim profilom, sa svilenim, crnim vlasima i još crnijim dubokim očima bila je vazda uz nju, a nikad se nije isticala.. Već su od djetinjstva prolazile ovako dobrim i zlim. To se činilo tako nužno, tako prirodno, a opet, kad se čovjek zamislio, tako rijetko i neobično….“ 

Tragičan kraj Leposave Mijušković

Po povratku u Srbiju, samo nekoliko meseci kasnije, 26. marta 1910, Leposava umire. Kao zvaničan uzrok smrti porodica je navela tuberkulozu. Novi detalji o sudbini Leposave Mijušković iskrsli su tek 1996. godine kada je Leposavina bratanica Nadežda Mijušković, beogradska profesorka muzike, otkrila dugo čuvanu porodičnu tajnu – njena tetka Lepa umrla je od posledica rane zadobijene u dvoboju: „U dvoboju Ljubica pogodi Leposavu u grudi… Spasli su joj život. Međutim, od posledica ranjavanja Leposava se teško razboli i – umre. Moj otac Mika ‘sredio’ je da u zvaničnim dokumentima piše da je umrla od tuberkuloze…“ Kako se u porodici pričalo, uzrok zavade među prijateljicama bio je jedan oficir u koga su obe bile zaljubljene. Kao rešenje, Leposava je prijateljicu izazvala na dvoboj. U njemu je bila ranjena, i ta rana joj je prekratila život. 

Međutim, da li je uzrok svađe Leposave i Ljubice zaista bio pomenuti oficir? Ostaje prostora za zdravu sumnju s tim u vezi. Kučera 1910. godine sugeriše da su priče Leposave Mijušković u većoj meri autobiografske, odnosno da su se Leposava i njena prijateljica uistinu sukobile zbog nekog muškarca, ali možda ne zato što su obe bile zaljubljene u njega, već zato što je Leposavi smetalo što je njena prijateljica poželela da se izvuče iz zabranjene veze s njom i ode s muškarcem, i zato što je shvatila, kako to kaže u „Utiscima života“, „da je ona, moj uzvišeni prijatelj, najobičnija ženska sa svim strastima, i lažna, lažna sva!“ 

Leposavin život, njeni poslednji dani, kao ni njen grob nikada neće biti do kraja otkriveni, večno ostajući u lavirintu vremena i hodnicima istorije. 

Piše: K.M. 

www.optimist.rs

Kategorije

#umetnost #vesti

Saznaj više o tome šta radimo

Detaljnije pročitajte ko su ljudi koji stoje iza Da se zna! tima i čime se bavimo.

Podrži nas

Podrži rad organizacije „Da Se Zna!“

Biblioteka

Skinite izdanja iz Da se zna! biblioteke